„Znate li da je belgijska obala potpuno urbanizirana?“, pitao me tijekom davnog intervjua Elia Zenghelis. Nisam znao. „Očiti je razlog to što je toliko kratka“, rekao je. „Međutim, pravi je razlog to što je to jedino mjesto u Belgiji gdje čovjek može biti sučelice istinskom prirodnom fenomenu. Sve drugo čemu se Belgijanci mogu okrenuti je čovjekom obilježeno, „projektirani“ okoliš. Zato se na toj obali, iz udobne sigurnosti svojih domova, oni okreću prema moru i neizvjesnosti njegovih ritmova, prema jedinom što u toj zemlji uistinu izmiče ljudskoj kontroli.“

Danas i svaki dan dok kroz staklenu stijenu ureda gledam na Trg (Park, Livadu?) dr. Franje Tuđmana ja donekle činim isto što i Belgijanci jer Zagreb je, poput bilo kojeg grada, ponajprije složena prostorna cjelina sa sustavom komunalnih pravila koja određuju što se, gdje se, kada i na koji način može ili smije raditi, a ovaj „moj“ trg tome uporno izmiče.